The Vale of Eternity

Susramni uvod

Ne sjećam se više kada sam ju prvi puta ugledao na BGG-u. Sjećam se da me se odmah dojmila, ali je nije bilo u našim trgovinama. Kada smo za Sanju (kod koje igramo petkom) tražili poklon za rođendan našao se jedan komad u jednom webshopu. Odmah sam skočio na to. No, igra nikad nije došla do Sanje. Naime, kad je moj junior vidio kutiju smo je “morali” zadržati, pa je Sanja dobila Ancient Knowledge (koji isto više nema, ali to je neka druga priča) umjesto ove krasne male kutije.

Dobro, a o čemu se tu radi?

The Vale of Eternity je u suštini tableau builder. Dakle kroz 10 rudni igre se otvaraju razne (jedinstvene) karte. Karti otvaramo dvostruko više nego je igrača. Nakon čega prvo u smjeru igre, pa nazad, svaki igrač stavlja prvo jedan, pa drugi drveni token u boji igrača na jedno od ponuđenih karti bića u rundi.

Kada smo svi “rezervirali” svoje karte, svaki igrač bira što će s tim kartama: prodat ih za novčiće, uzet ih u ruku ili ih odigrat ispred sebe u svoj tableau (ako znate neku dobru domaću riječ za to, please javite u redakciju). Nakon 10 rundi je igra gotova, a pobjeđuje (neš’ vjerovat) onaj tko ima najviše bodova (OK, OK, ili onaj koji je prvi došao do 60, ali pustimo sad detalje).

No dobro. I kaj? Zašto je to sad tako super igra? Hej, hej! Polako. Ajmo redom.

Tema

U vječnoj borbi žanrova fantastike i znanstvene fantastike osobno puno više naginjem verziji bez znanstvenog aspekta. Ne da imam išta protiv znanosti, ali me zmajevi i magija oduvijek mnogo više impresioniraju od holodecka i svemira. Čak bih rekao da krivac nije činjenica što svi danas imamo jedan mali čudesni stroj u džepu, nego da sam i prije mobitela i interneta, što se fikcije tiče, uvijek više naginjao prema čarobnjacima i nedokučivom.

U tom smislu mene tema pogađa ko’ budalu šamar. Prekokrasna čudesna stvorenja koje mi kao čudnovati timaritelji dovodimo u svoj ahem, tableau (autor sliježe ramenima). Malo je reći da me tema i vizual privukao. No, malo više o estetici u narednoj rubrici.

Estetika

Dakle onaj tko tvrdi da mu ove ilustracije nisu lijepe je po mom stručnom sudu negdje tijekom bitnih stadija razvoja potrgao svoj unutarnji kompas za estetiku. Dizajn likova, boje, kreativnost i vještina kojom su ova čudesna bića materijalizirana u obliku karata je ingeniozna. Kako partije odmiču sve više možete povezati lika s efektom karte. A osim što su ovi mali čudaci pojedinačno detaljno ilustrirani, spadaju i u pet grupa po bojama tj. vrstama bića.

Jedina komponenta koja mi estetski nije sjela su boje komponenti svakog igrača. Ne znam je l’ su tu posebno pazili na daltoniste ili slično, no crna i siva nisu baš boje koje često uskličemo na pitanje: “Koja ćeš bit’ boja?”

Tu je i “zmaj” (ako je to zmaj) s naslovnice kutije kojeg dobijete kao mali stalčić od kartona koji, u nedostatku boljeg izraza, ne služi ničemu. Ne vjerujete mi? Evo dokaza iz pravila.

Kvaliteta

Kvaliteta komponenti je sasvim solidna. Nisam primijetio da karte u tih 10-ak partija koje su odigrane počinju pokazivati ikakve znakove slabosti. Ne znam kako će se držat ako ste tip igrača koji igru voli odigrati 50-100 puta i više. No, u tom slučaju ionako preporučujemo zaštitu za karte.

Drveni tokeni su fora i imaju mase, ne djeluju kao jeftilen. Kartonske komponente nisu tanke i boje super izgledaju. Sve u svemu vrlo solidna kvaliteta komponenti kojima ne nalazim zamjerku.

Trajanje i ponovno igranje

Jedna od rijetkih igara koja nam ne laže besramno s kutije i obećava igru ispod jednog sata, pa u stvarnim okolnostima ukrade i dvostruko više vremena. Partije koje sam igrao su se zaista kretale u rasponu 30 do 45 minuta. Nekome manje važno, no meni za igru s kartama idealno vrijeme jer dopušta da na kraju kažeš “ajmo još jednu” bez da pola ekipe već zijeva i gleda na sat.

Broj od 70 karti koje dođu u kutiji možda zvuči malo naspram nekim drugim igrama, no ne dajte se zavarati. Broj dobrih i različitih kombinacija i taktika koji se skriva u ovim kartama je impozantan. Hoće li ova igra zamijeniti Race for the Galaxy i slične kartaške klasike? Neće. Ali će puno lakše doći na stol, puno se lakše objasniti početnicima i na kraju partije generirati osjećaj da si mogao bolje i da bi rado pokušao. 

Ne znam kako vi stojite sa selekcijom svojih novih igara, ali to su odlike koje meni trenutno jako odgovaraju. Usput budi rečeno, jesam spomenuo da mi je tableau builder jedan od najdražih žanrova? Nisam? Jesam? Evo jesam. Da ne bi bilo nismo znali.

Interakcija

Interakcija u ovoj igri je vješto smišljena kako bi smanjila osjećaj čekanja na druge igrače. U fazi “rezerviranja” karti bića sudjelujemo svi. Tada se gledamo ispod oka kome koja karta baš treba. Tko treba točno neke dvije. Ako je krenuo po njih hoće li ostali dopustiti da uzme i drugu. Ili ćeš “baciti” jedan svoj token da drugome ne daš kartu koja mu idealno sjeda među ostale. Tebi to možda nije idealan odabir, ali možeš ju prodat pa je i to nešto, a drugoga si spriječio da odleti s bodovima.

Početak svake nove runde je odmjeravanje snaga. Kome odgovara ono što se otvorilo. Hoćemo li nekoga probati spriječiti ili se nadati da ostali nisu vidjeli koje dvije su idealne baš za mene.

Osim nadmetanja na početku svake runde, tu su i take that karte – karte čije sposobnosti će manje ili više naškoditi drugim igračima. Primjerice karta koja na kraju svake runde prvom krade jedan bod i daje ga vlasniku karte. Ili ozloglašeni ljubičasti zmajevi. Najskuplja grupa bića u igri koja, da bi ih odigrao, traže da uništiš jednu tuđu kartu specifične boje. Ako ste baš jako protiv takvih mehanika – ova igra nije za vas. Po meni je u ovom slučaju to idealno dozirano i daje zanimljivu dinamiku kako početnoj fazi runde, tako i cijeloj igri.

Kompleksnost

Tko ne voli kad su pravila vrlo jednostavna, a omogućuju interesantan taktički pristup? Ja to cijenim i preferiram. To su odlike nekih od najboljih igara uopće. The Vale of Eternity je vrlo jednostavna igra. Varljivo jednostavna.

Još neke krasne detalje vam nisam ni napisao. Naime, spomenuo sam da rezerviranu kartu možete prodati. To će uvijek biti isti iznos za istu grupu bića. No, genijalan detalj je da nikada ne smijete imati više od točno 4 novčića. Isti dolaze u apoenima od 1, 3, i 6. Brojne karte utječu na to koliko vam ovi novčići vrijede ili na koji način ih na kraju runde smijete konvertirati. No, uvijek ste ograničeni na točno 4 (osim naravno ako imate kartu koja to diže na 6).

E sad, osim što su novci ograničeni, imaju još jednu sočnost – nema kusura. O, da. Dakle ako biće košta 7, a ti ispred sebe imaš dva apoena od 6 novčića, onda ćeš tu kartu morati dobrano preplatiti. Ova dva detalja uvode brojne krasne odluke tijekom igre. Što prodati? Imam li za to mjesta? Što kupiti? Kako to platit? Ah, slatka pjesma za moje igračke uši.

Sreća ili vještina

Naravno da svaka igra s kartama u sebi nosi određeni aspekt sreće i od toga ne treba bježati. No, alati koje igra daje igračima na raspolaganje mi ni jednom nisu dali osjećaj da je netko drugi uzeo partiju “isključivo” na sreću. Ne tvrdim da se to ne može dogoditi (nisam studirao vjerojatnost), no ne vjerujem da će vješti igrači poraz u ovoj igri svaliti na sreću.

Vrijednost za novac

Ima li igara u ovom rangu cijene u čijim kutijama ćete naći više komponenti i dulje partije od ove. Definitivno! No, u mojim očima svaka igra koja uspije u tako malo vremena doći tako često na stol, i to u različitim grupama igrača – vrijedi zlata.

Zaključno

Prekrasna produkcija odličnih ideja u varljivo slatkoj kutiji. Toliko mi se igra dopala da sam (valjda prvi puta u životu) igrao neslužbenu solo verziju s BGG-a samo zato što sam htio iskusiti još, još i još ove čudesne doline vječnosti. Moja velika preporuka.