SETI: Search for Extraterrestrial Intelligence

SETI se ove godine lansirao na vrhove hotnessa na BGG-u, i tamo ostao poprilično dugo. Nije teško vidjeti zašto. Osim evokativnih ilustracija, sama riječ SETI ima toliku snagu u umovima svih ljubitelja znanstvene fantastike, da imam osjećaj da bi igra uzbudila igrače i bez zanimljivih mehanika. Al onda je dizajner Tomáš Holek ubacio funkcionalni sunčev sustav u sredinu ploče i više nije bilo dvojbe da ovo ima potencijala biti nešto zaista posebno. Nakon par igara i analiziranih podataka, rezultati se trenutno printaju…. STATUS: MAGIČAN.

Pripremite se na štreberske naslove poglavlja, baš sam se uživio.

KOZMIČKA POZADINA

(ne mislim ni na čiju guzu, kak ste prosti)

Možda neočekivano za današnju kulturu, ova igra znanstvene fantastike kao da se želi vratiti osnovama. Znanstvena fantastika smještena u svemiru nije se rodila iz priča kao što su Dune ili Star Wars, nego iz priča poput Foundation i Solaris; priče prepune znanosti, javnih odnosa, misterioznih signala i praktičnih prepreka. Svoju dramu i uzbudljivost stvaraju guranjem naše mašte samo par koraka preko ruba znanosti, gdje nam se svakidašnja stvarnost miješa sa snovima neotkrivenih budućnosti koje kao da se nalaze tek iznad vrhova naših prstiju. E ovim se osnovama vraća SETI, koji se svojim mehanikama vrlo namjerno fokusira na stvarnu znanost, a izvanzemaljce kao samo još jedan, potpuno logičan korak u našem razvoju kao društvo.

Ovo smo potvrdili u intervjuu sa samim dizajnerom igre, koji nas je informirao kako mu je znanost primarni hobi, i kako kroz svojih nekoliko teleskopa najviše voli promatrati mjesece Jupitera.

No ono što je mene iznenadilo, je da mi zapravo igramo kao direktori agencija za istraživanje svemira; usmjeravajući naše misije, istraživanja, financije i odnose s javnošću. I na prvu bi mi ovo zvučalo malo… nespretno? Kao da to nije centralna perspektiva koju želimo u žanru gdje su tolike priče fokusirane na značajne činove singularnih znanstvenika. Perspektiva koja je više pod utjecajem trenutnog stanja tržišta euro igara nego samom temom. Ali zapravo, ovo niti ne skužite dok igrate. Toliko ste okupljeni fascinantnim akcijama i mogućnostima svemirskog istraživanja, da se tema zapravo potpuno neprimjetno zavuče pod vašu kožu.

KVANTNA PETLJA

Tijekom vašeg poteza imate samo jednu glavnu akciju. Ona može biti jedna od par stvari;

1. Lansiranje sonde – nju ćete slati po sunčevom sustavu do njezinog posljednjeg odredišta kao satelit ili lander na planetima i mjesecima našeg sustava
2. Skeniranje neba – igrate mini majority igru za najviše otkrivenih signala iz određenih sektora neba, i za skeniranje dobijete podatke
3. Istraživanje tehnologije –kako bi se posvetili poboljšanju vaših akcija, morate platiti stečenu slavu na „publicity tracku“
4. Ulazak u orbitu – postavite sondu u orbitu planeta (ili nečeg drugog..) i dobijete bonuse
5. Slijetanje na nebesko tijelo – sletite na nebesko tijelo i dobijete bonuse
6. Analiza podataka – analizirate skupljene podatke i otkrivate tragove izvanzemaljskog života
7. Igranje karte iz ruke – plaćate razne projekte za specijalne nagrade i efekte

Ova limitacija vas vuče da stvarno pomno razmišljate par koraka unaprijed, ali i stavlja veliku značajnost (a i cijenu!) na vaše akcije. Činjenica da je potrebno barem 2 poteza i skoro sav vaš budžet da pošaljete jednu sondu na Merkur, čak i uz bezbroj sporednih akcija, čini te male ekološki osviještene Re Wood i Re Plastic figurice izuzetno vrijedne, koliko god one sitne u stvarnosti.

Tehnologije su interesantne i primamljive, razvijajući vaše teleskope, raketne sposobnosti, ali i analizu podataka. A publicity traka mi je jedna od najdražih tematskih detalja igre. Mehanika da vam za uspješne svemirske misije i projekte treba podrška javnosti koju vi onda trošite kao resurs je ujedno i distopijski depresivno i urnebesno realno. Da ne kažem da je u svijetu društvenih igara kronični manjak figurica radijskih mikrofona.

Karte, kojih u igri ima 200 komada, i koje na sebi ponekad čak imaju i 5 različitih namjena za odabrati, stvarno daju puno zanimljivih i kritičnih odluka – želite li odbaciti ovu kartu koju možda možete priuštiti kasnije, samo da dobijete jedan pomak za sondu kao sporednu akciju? Želite li ju možda sačuvati kako bi ju spremili kao izvor prihoda za sve sljedeće runde?

No, nažalost ili na sreću, karte vam iznenađujuće jako usmjeravaju igru. Iako je moguće silom gurati vašu strategiju u željenom smjeru, još uvijem vam opcije skoro isključivo ovise o kartama koje izvučete (ako želite igrati dobro, naravno). Ovdje se otkriva moja najveća kritika SETI; igre mogu biti jako slične.

SUPER-POZICIJSKA DEVOLUCIJA

Dok opcija i karata ima stvarno puno, akcije koje postoje na kartama se često čine izuzetno slične, koliko god ponekad značajne u vašim rundama. Također, morat ćete igrati u svim sustavima igre pomalo, što odbacuje opciju potpuno specijaliziranih taktika. Ako želite samo skenirati, morate svjesno propustiti bonuse s planeta koji su vrlo očito najvrjednije stvari u igri. Ako želite samo letjeti planetima, pa onda.. zapravo to i možete… Nažalost, skeniranje neba je nešto što vrlo teško možete napraviti sami, a nagrade su minimalne, dok nagrade za planete možete ostvariti samostalno, i nagrade su značajne. Ovo sve igrače potiče da se ne bave skeniranjem neba, što znači da je svima teže igrati u tom dijelu igre, pa na kraju nitko ne skenira ništa.

Osim toga, igra u par trenutaka devoluira iz strategije u čistu taktiku, jer su akcije na kartama uglavnom puno efikasnije od vaših normalnih akcija, što jako utječe na smjer vaše igre. Pošto vas taktika tjera da svaki potez iznova razmatrate sve opcije, par puta sam nakon poteza glasno izdahnuo, uspuhan, umoran, prepravljen beskrajnim morem akcija, koje se nakon 3 sata tipične igre zbog svoje sličnosti stvarno umiješaju u homogenu masu. Za ovako veliku i dugu igru je to vrlo opasno, ali SETI se nekako iz ovoga uspije izvući za dlaku, jer iako na rubu, još se nisam osjetio zarobljen u kolotečini monotonije. Vrlo vjerojatno zbog izvanzemaljaca.

EXOBIOLOŠKI POSTULATI

BEZ SPOILERA !!

Suprotno očekivanjima, izvanzemaljci ovu igru ne mijenjaju drastično. Njihove mehanike su na kraju dana samo simpatični i kvalitetno odrađeni sustavi za prikupljanje više bodova. Dok ponekad mogu biti malo disonantni s ostatkom igre, neki su stvarno interesantni; pametno i zanimljivo povezivajući tematiku s mehanikama, dizajnerski motiv koji je zapravo prožet kroz cijelu igru. No najbitniji svrha svih pet izvanzemaljaca je u službi tematskog katalista; misterij i iščekivanje, otkrivanje novih mehanika (koje se namjerno ne spominju u pravilima), dodavanje novih elemenata i komponenata u igru i baratanje s nečim uistinu stranim.

Način na koji napredujete prema otkrivanju izvanzemaljaca je otkrivanje tri vrste tragova života. Dok sam gore napomenuo trag koji dobijete analizom podataka – plavi trag – još možete otkriti dvije druge vrste traga: rozi trag i žuti trag. Dok rozi dobivate slušanjem i promatranjem signala iz svemira, žuti dobivate slijetanjem na planete našeg sustava, otkrivajući materijale i ostatke koji tamo ne bi trebali biti.. Dok je tematski ovo još jedan izuzetno slastan detalj, u stvarnosti mislim da je tu jedna sitna propuštena prilika, jer osim drugačija boje, ovi tragovi se nikako ne razlikuju jedni od drugih, osim u rijetkim slučajevima bodovanja.

No ovdje se otkriva još jedna kritika SETI, a to je da nagrada za otkrivanje izvanzemaljaca nije nimalo velika. Ima određena razina tragedije u činjenici da osoba koja pobijedi igru zvanu „Search for Extraterrestrial Intelligence“ je osoba koja prikupi najviše bodova. Al okej, to je nešto što je veća kritika Euro igara, tako da samo mogu slegnut ramenima i napravit grimasu koja veli „a šta ćeš“.

NEBESKA MATERIJA

Za sam izgled i table presence igre mogu reći da je stvarno WOW. Iako smo se konstantno mučili s prostorom (čak i neke komponente stavljali na druge stolove i pultove), igra je u jednakoj razini funkcionalna koliko je i vizualno efektna. Od prelijepih boja i detalja na jedinstvenim ilustracijama svake karte, do stvarnog pomičnog sunčevog sustava, do malih komadića binarnog koda, svaka komponenta ove igre kipi količinom pažnje koja je u nju stavljena. Svi su komponenti već sami po sebi intrigantni i evokativni, način na koji se zajedno uklapaju i miješaju stvarno uzdiže iskustvo ove igre. Relativna razlika u veličini između sondi i ploče igre stvarno dočarava veličinu svemira, a stavljanje te iste sonde u prostor orbite na ilustraciji svakog planeta je toliko fantastičan detalj, da čak i da nema mehaničke nagrade za ulazak u orbitu, mislim da bi igrači to radili samo zato što je tolko kul.

ENTROPIJSKI EKVILIBRIJ – ZAKLJUČAK

Kao što dugačak uvod može natuknuti, najveća snaga koju SETI ima je koliko izraženo već bogata tematika izlazi kroz same mehanike igre. Šaljući sonde u međuplanetarni prostor stvarno ima svu grandioznost i čar takvog pothvata. Prikupljanje signala i uzimanje tih malih komadića podataka stvarno povlači sa sobom pitanje „što se u tim podacima skriva?“. Na kraju, izvanzemaljci su čak jedni od manje zanimljivih dijelove igre, no ovo ne mislim kao naznaka njihove bezveznosti, nego kao naznaku odlične kvalitete središnje igre, izvanzemaljci su samo bonus. Iako monotonost zalazi u kutke igre, SETI je stvarno nešto posebno.

Ako volite svemir kao što ga i ja volim, razmotrite našu potragu za Planet X, a za još jednu igru Tomáša Holeka, vi sami zavirite kroz teleskop i otkrijte isto što i Galileo Galilei.