My City – kad doktor Knizia radi legacy igru!

O samom doktoru imam osjećaj da nema potrebe više puno pisati. Dizajner s vjerojatno najviše objavljenih društvenih igara na planeti svake godine izbacuje kako nove tako i svoje stare igre u novom ruhu. Da je čovjek produktivan možemo zaključiti na temelju činjenice da ima nekoliko žanrova društvenih igara u kojima biste mogli igrati maraton samo njegovih naslova. To su najčešće jednostavne igre obiteljske kompleksnosti s raznoraznim temama.

My City prva je igra poznatog doktora u tzv. legacy formatu. To je tip društvene igre u kojoj igrači kroz partije utječu na komponente igre. U blažim slučajevima se to odnosi na promjenu komponenti s kojima igrate partiju, pa sve do šaranja po ploči, trganja kartica i drugih destruktivnih radnji za koje su dizajneri vjerovali da su u duhu pojedine igre. Kroz ove radnje igrači trajno mijenjaju sadržaj kutije, često nepovratno, što je odraz vaše “ostavštine” (engl. legacy).

My City nudi standardan i legacy način igre. U standardnom načinu igre će svi igrači početi na jednakoj ploči polja, šuma, planina i rijeke prekrivenoj kvadratnom rešetkom. Krug se igra tako da se okrene jedna karta na kojoj je nacrtana poliomino zgrada u jednoj od tri boje. Ove zgrade, osim boja, dolaze i u raznim oblicima. Svi igrači će tada zgradu s karte smjestiti na dozvoljeno mjesto na ploči u nadi postizanja što više bodova na kraju partije.

Jednom kada ne možete smjestiti zgradu, jer ne odgovara u mjesta koja su vam ostala slobodna, možete birati izgubiti bod i nastaviti gradnju s idućom kartom ili pak možete odlučiti stati s gradnjom u toj partiji. Nasumičan redoslijed boja i oblika zgrada svaki puta predstavlja nove izazove koje svaki igrač pokušava smjestiti što bolje zna i umije.

Da igra staje na ovome moram priznati da mi ne bi bila previše zanimljiva. S time da je korektno reći i da osobno nisam veliki fan mehanike postavljanja pločica (engl. tile placement). Točnije bi, u stvari, bilo reći da zaista ne volim tu mehaniku. No, doktor, srećom za mene, nije stao na tome!

Legacy verzija igre nudi osam omotnica. Svaka omotnica sadrži specifične ciljeve za tri naredne partije. U omotnicama možete pronaći svašta. A ja kao “profesionalni” recenzent društvenih igara vam ne smijem otkriti što je u njima da vam ne pokvarim iznenađenje.

Ono što vam mogu reći je da me sadržaj omotnica svaki puta iznenadio i razveselio. Omotnice su nudile nove izazove točno u trenutku kad sam imao osjećaj da mi igra postoje pomalo jednolična.

Junior je nažalost izgubio interes nakon nekoliko omotnica, pa obiteljski nismo uspjeli doći do kraja svih epizoda. Što mi je baš žao jer me zbilja zanima kako se igra do kraja razvije, te mi je baš bio gušt igrat My City u obiteljskom okruženju. Skupa smo se smijali međusobnim pogreškama, ljutili na teške karte koje su se okrenule i bili iznenađeni sadržajem koja je svaka omotnica skrivala.