High Society

U visokom smo društvu. Ne, mi jesmo visoko društvo. Rastrošnost je igra i mi smo igrači. Kroz runde nudit ćemo svoje… ograničene resurse (SHHHHH ne tako glasno)… za sudjelovanje u raskošnim iskustvima koje bogat život može kupiti. Bilo to nakit, šampanjac, umjetnine ili visoka kuhinja, osoba koja je voljna potrošiti najviše na određen luksuz, pozdravlja se sa svim novcima koje je u njega potrošila, ali osigurava odgovarajuću količinu statusa.

No, osoba koja se najviše rastrošila je sramota! Bljakić! Fuj! Prljavi pučanine, nemoj me dirati s tim ne-hidratiziranim, ne-manikiranim, nenakićenim rukama koje su izgubile miris friških novčanica. Nećemo se s tobom družit, izbačen si iz našeg visokog društva! Shoo!

Dakle, da prevedem u jezik igara: u rundama igre High Society nadmetati ćemo se u aukcijama za karte statusa. Njihove vrijednosti kreću se od 1-10, i one služe kao naši bodovi na kraju igre. Na početku runde, okrenuti će se jedna karta statusa, te će osoba koja je okrenula tu kartu započeti nadmetanje. Svaki igrač će u ruci imati istu, ograničenu svotu novaca u obliku karata, te ćemo polako nadmetanjem tu zalihu trošiti. Igrač pobijedi rundu nadmetanja u trenutku kada svi ostali igrači odustanu. U tom trenutku, jedino pobjednički igrač troši karte novaca koje je bacio u nadmetanju, te svoju osvojenu kartu stavlja ispred sebe na stol. Status: osvojen.

No, osoba koja na kraju igre ima najmanje novaca je izbačena iz igre! Sacre bleu! To znači da čak ako smo osvojili najviše karti statusa, izgubili smo jer smo rasipali najvažniji status: novac.

Ne želimo priznati da su naše zalihe zapravo ograničene

Već je s ovim zaokretom High Society postala nepopustljivo napeta igra oštrih procjena, neizvjesnosti i riskantnih poteza, u kojoj jednostavnost runde znači da igra teče brzo, a drama neproporcionalno kipi sa svakom odlukom.

Na svu sreću, dizajner dr. Reiner Knizia je ovu igru i sebe doveo do kultnog statusa s razlogom. U igri se skrivaju karte sramote.

Karte sramote

Naime, osim karata statusa, špil skriva i tri karte koje negativno utječu na nas i naš dekadentan život. Karta koje nam daje negativan status, karta koja dijeli naše bodove na pola ili pak karta koja nas prisili da odbacimo jednu od naših osvojenih karti statusa.

Ovo je genijalan preokret na klasičnu konvenciju nadmetanja, jedna u kojoj smo prisiljeni dati novac kako bi izbjegli osvojiti aukciju. U ovom slučaju, prva osoba koja odustane od nadmetanja zapravo „pobjeđuje“ aukciju; vraća svoj novac u ruku i uzima kartu sramote, a svi ostali igrači odbacuju svoje uloge, s velikom privilegijom što su uspješno izbjegli javnu osudu.

Ovo čini svakom igrom High Societya nevjerojatno neugodnim iščekivanjem posljedica naše nestabilne aristokratske pozicije, gdje se igra više vrti oko izbjegavanja nekolicine trenutaka sramote, nego upuštanja u užitke bogatstva.

Također, jedanput kada smo odigrali određenu svotu (kartu) novaca u aukciji, više ju ne možemo tijekom aukcije povući nazad u ruku kako bi ju raskusurali. Ovo još nadodaje element pomne odluke, jer jedanput kada nekog preteknemo za sitnih 1000 franaka, moramo se s tom kartom pozdraviti do kraja igre. O-pa-sno!

Samo pobjednik aukcije troši svoje novce

Ali, ljudi moji, ni to nije sve. Ono što potpuno i sigurno smješta High Society kao apsolutnim, nesumnjivim klasikom, je što nikada ne znamo kada igra završava.

Još nisam napomenuo, ali osim karata sramote, postoje i karte prestiža koje nam duplaju bodove; svojevrsni trenutci iskrenog zadovoljstva u inače hladnokrvnoj igri lažiranih užitaka, čije najbitnije svojstvo je da su zelene boje.

Ako ste primjetili, jedna od zelenih karti je i karta sramote!

Igra završava u trenutku kada četvrta i posljednja zelena karta bude otkrivena. Ovo znači da igra može biti gotova, pa čak i prije nego li je počela. Iako mi se to još nije dogodilo, tehnički možete izvući sve 4 zelene karte zaredom na samom početku igre, u kojem slučaju svi imamo 0 bodova, i pobjeda je samo određena debljinom našeg novčanika.

Ovo stvara istinu igre gdje stvarno svaka karta može biti presudna. Ova dvojka? Možda će biti jedina karta statusa u igri. Ova devetica? WOW! Sigurno vrijedna, ali ako dođe pod cijenu karte sramote, možda i sljedeća petica bude presudna.

Velike karte u igri obogaćene su ilustracijama od strane Medusa Dollmaker

A ilustracije i produkcija… WOW! Što drugo mogu reći?! Ilustratorica Medusa Dollmaker je nevjerojatno dočarala francusku opulescenciju, prizivajući muze Art Nouveau pokreta na prikladno velikim karticama, ukusno jednostavnim, bogatim bojama, sve zapakirano u kutiji za koju mi je jedina kritika da je tolko plitka da se jedva otvara. (I dobro ajde, čudnih je dimenzija, al je tolko sitna da se uvijek nađe neka rupa u kolekciji ko stvorena za High Society. Hvala Osprey Games? (kak su znali??))

Nevjerojatno je koliko pouzdano High Society stvara trenutke drame i napetosti, koliko sigurno i precizno prikazuje bogati život i njegove prevrtljivosti, pretencioznosti i prazne radosti, kako je ova tematika toliko snažno prožeta kroz mehanike igre da nijedanput nisam pomislio kako je ona „samo tematika“. I kako je uz sve ovo igra sama po sebi mehanički zanimljiva, intrigantna i puna pomnih, bitnih odluka. High Society je High Success.

Za još igara doktora dizajna (i zapravo doktoriranog doktora) Reinera Knizie, škicnite naše recenzije My City i The Quest for El Dorado