ATLANTIS RISING – …or Sinking?

Prvo, production value same igre je impresivan- prekrasan art, visokokvalitetne kartonske komponente, resursi oblikovani poput pravih, čak i Meeple-te koje poput slavonskih snaša poziraju na folklornoj smotri.
Ovaj put se radi o co-opu, te za razliku od Surviva, nitko neće kajlati nikoga za stolom i ako se podavite k’o štakori, učinit ćete to grupno, pa nitko neće hejtati nikoga jer im je potopljen brodić za spašavanje jedan hex od kopna.

Tu među-igračku napetost i nepredvidljivost u Risingu zamjenjuju kartice s katastrofama koje se vuku svaki potez, ali uz znatno manji “oh shit” efekt.
Svaki igrač odabire leadera/leaderice (art je fantastičan), koji imaju svoj posebni ability koji više ili manje sinergira s ostalim igračima, te ima toliko akcija za trčanje po tonućem otoku i skupljanjem resursa, koliko meeplova ima na raspolaganju.
Resursi su potrebni (u fiksnom omjeru, tako da sve brzo postaje čista bazna matematika), da bi se izgradile komponente mističnog portala potrebne za bijeg s Atlantide i pobjedu.
U svojoj srži Atlantis Rising je klasični worker placement s randomiziranim timerom i nekoliko igraćih ploča od kojih su neke (looking at you tsunami godstorm board) zapravo glorificirani round markeri.
Nakon igranja prve partije Domagoja, mislio sam da mi se Atlantis Rising sviđa, dva dana poslije, nakon što su se utisci slegli i nakon što me Dejan podsjetio na Survive- daleko jednostavniju i skromniju igru iste tematike, nisam više toliko siguran.

Više nije uvijek bolje i 730 dodanih mehanika izgradnje magičnog portala ponekad je u potpunosti inferiornije običnom drvenom čamcu za spašavanje.

Al fakat je oku ugodna… 🤷‍♂️